|
Autor Anđelko
|
|
Četvrtak, 27 Listopad 2011 06:18 |
Kada počinje kriza rezultata ovisi o tome kako ju tko definira.
Tome često doprinose i mediji, jer nastoje pronaći senzaciju, tamo gdje je nema. Pa tako veliki klubovi s izvrsnim igračima „jedva“ nekoga pobijede 1:0 ili odigraju 1:1. Zamislite primili su gol ! (govorim o nogometu)
No nisu samo mediji ti koji mogu potencirati krizu rezultata, tu su treneri, uprave, navijači …
Na taj način kriza rezultata obično počne i prije nego se ona u stvari realno i desi.
Kriza rezultata vezana je uz pritisak, bez obzira da li se radi o individualnom ili grupnom sportu. Jači negativan efekt ima ako ju mi ne vidimo, a okolina vidi i vrši pritisak. Na taj način nas lakše učini nesigurnima i skrene pažnju na ono što nije dobro. Tako da smo s vremenom sve više usmjereni na ono što ne radimo dobro ili na ono čega se bojimo da neće biti dobro. Dakle javlja se strah od neuspjeha. Svima je jasno kakav učinak ima na izvođenje. Te tako kriza postaje realna, a onda smo još više u problemima.
Počinjemo sve više analizirati, tražiti uzroke, isprobavati, mijenjati… Stalne promjene i probavanje novog dovodi do toga da to novo ne naučimo dobro. Budući da nije naučeno dobro, veća je vjerojatnost da griješimo, a onda da su i rezultati slabiji itd.
Trebam li nastaviti dalje? Ako se do sada niste prepoznali u tekstu, blago vama. Znači da niste doživjeli začarani krug razvoja krize rezultata.
Ako ste se prepoznali, nadam se da ćete uživati u slijedećim člancima na istu temu. |
|
Autor Anđelko
|
|
Srijeda, 26 Listopad 2011 20:15 |
Osjećaj „pritiska“ je česta pojava u svakodnevnom životu.
Sportaši nisu izuzeti od osjećaja pritiska, posebno kad je nešto odlučujuće, kad se nešto ne smije propustiti, kad je „zadnji vlak“, kad je utakmica karijere itd.
Razlog javljanja pritiska je strah od neuspjeha, koji se javlja zbog gore navedenih situacija.
Važno je znati da taj strah ne mora biti realan. On je posljedica naše interpretacije, odnosno tumačenja utakmice ili natjecanja kao „ključnog, važnog, odlučujućeg“.
Problem je sa strahom taj, što ga imamo potrebu izbjegavati jer se tada napetost smiri. Time nismo propitali njegovu realnost i opravdanost. Izbjegavanjem propitivanja realnosti i opravdanosti straha u biti smo ga povećali, jer je u našoj glavi on i dalje realan. Onda najjači postane kada trebamo biti najbolji i dovede do toga da se „zakočimo“. Kada se zakočimo ne možemo pokazati ono što inače znamo jer ometa naše automatsko izvođenje, ono što s lakoćom možemo na treningu, kad pritiska nema. |
|
Autor Anđelko
|
|
Ponedjeljak, 24 Listopad 2011 07:47 |
|
Često puta roditelji započinju svoju priču: „Znate, ona/on je imala/imao rezultate i oni su bili konstantni, a sad je došao taj pubertet, nekako kao da ne zna što hoće, manje je volje i interesa, sad je tu i društvo, krenula/krenuo je u srednju školu… Nije to ono kao prije, kao da joj/mu nešto fali. Kažem opet, valjda i taj pubertet ima utjecaja…“
Na ovaj način nastoje objasniti promjene koje su uočili kod svoje djece, posebno na prijelazu u starije uzrasne kategorije i pri promjeni školovanja s osnovnoškolskog na srednjoškolsko. Što je uzrasna kategorija veća, to su promjene vidljivije. Govoreći u prosjeku, djeca do 12 godine se uglavnom oslanjaju na procjenu roditelja i trenera koliko su dobri u sportu. Dakle nemaju razvijenu sposobnost vlastitog točnog procjenjivanja koliko su dobri.
U dobi od 12 do 14 godina, djeca sve manje uzimaju mišljenje roditelja kao relevantno u procjeni sebe i vlastitih sposobnosti. Sve više i više im je važnija procjena vršnjaka, ali po malo se razvija i vlastita sposobnost procjene.
Upravo taj proces razvoja sposobnosti točne vlastite procjene koliko smo dobri u sportu je karakterističan za period koji se poklapa s ulaskom u pubertet i prijelazom iz osnovne u srednju školu, te se lako promjene koje roditelji uoče, pripišu tim ostalim životnim promjenama.
Nadalje, djeca su sklona tražiti različita opravdanja kako bi sebi objasnila svoj „neuspjeh“.
Dobro je znati:
a) Da su životne promjene mimo sporta stresne za mlade
b) Svaki prijelaz iz jedne u drugu starosnu kategoriju je također stresan (posebno kada se radi o kategoriji prije seniorskog staža, odnosno odluke o profesionalnom nastavku sportske karijere)
c) Većina mladih počinju sebe procjenjivati s pitanjima: „Hoću li moći?“ ili „Jesam li dovoljno dobra/dobar?“ Nažalost daju si negativne odgovore
d) Takav početni stav utječe na smanjenje njihovog truda, povećanu tremu i u nekim trenucima doživljaj zbunjenosti
e) Često puta „krivca“ vide u nekim drugim stvarima, a ne u promjenama u njihovom ponašanju
f) Ako se adekvatno ne reagira, postoji mogućnost da mladi sportaši odustanu od sporta ili promijene sport
Kako reagirati u takvim situacijama:
1. Objasnite im da se nalaze u „vrtlogu“ raznih životnih promjena i da za početak nije loše „stati na loptu“
2. Pomognite im u realnom postavljanju ciljeva i pod ciljeva vezano za nastavak sportske karijere, kako bi lakše prebrodili prijelaz u veću uzrasnu kategoriju
3. Posavjetujte se s trenerom o njegovim očekivanjima od vašeg djeteta
4. Pomognite djetetu u organizaciji učenja i treninga, a po potrebi se dogovorite sa školom
5. Koristite što više izvora (procjena trenera, video snimke) kako bi djetetu pomogli da se uči što točnije procjenjivati
6. Napomenite da je svaka situacija „neuspjeha“ prilika da se ta ponašanja na treningu isprave, te da se na taj način postaje sve bolji i bolji u sportu kojim se bavi
7. Budite strpljivi, vodite računa o svom ponašanju, verbalnom i neverbalnom. Ako govorite jedno, a ponašate se drugačije, oni će to prepoznati i s vremenom će vam sve manje vjerovati
8. Budite podrška, nikako ne vršite pritisak
9. Po potrebi potražite stručnu pomoć |
|
Autor Anđelko
|
|
Petak, 21 Listopad 2011 16:40 |
Sportsko izvođenje ima 3 čimbenika: fizičku pripremu, tehničke mogućnosti i psihološku spremnost za izvođenje.
Kao da imate proizvod od kvalitetnog materijala, izvrsnih tehničkih mogućnosti, ali nemate tržište na kojem bi mogao prezentirati svoju kvalitetu i onda tržiti dobit.
Kao da imate vrhunsko posuđe, izvrsne namirnice, imate i recept, ali nemate adekvatan tajming kad koji sastojak dodati i onda nemate boje, okus ni miris vrhunskog jela.
Činjenica je da je naš mozak centralni procesor koji upravlja svim našim organima i jedini je koji radi od 0-24, bez odmora, praznika ili blagdana, čak i kad spava. Tako i u sportskim situacijama ima veliku i važnu ulogu.
Dok čitate ovaj tekst, vaš mozak stvara uz pomoć kemijskih procesa, određena mišljenja o ovome što čitate, kao i određene osjećaje ili barem doživljaj „sviđa mi se“ ili „ne sviđa mi se“. Možda budi neka sjećanja o sličnim stvarima koje ste pročitali, čuli, vidjeli ili s nekim pričali. Možda stvara svoj stav o napisanom, možda…
Psihologija je znanost o ljudskom ponašanju, u pozadini kojeg su kemijski procesi u mozgu.
Dakle, mozgovni procesi mogu biti istovremeni i kompleksni. Isti takvi mogu biti i kod sportaša u natjecateljskoj situaciji.
Ako je mozak centralni procesor, on upravlja našom fizičkom snagom i tehničkim mogućnostima u natjecateljskoj situaciji, on određuje koliko čega i na koji način ćemo pokazati, zato je psihološka priprema važna, kako bi u natjecateljskoj situaciji omogućili mozgu da oslobodi maksimalno fizičke snage i uz izvanredne tehničke mogućnosti omogući sportašu da ostvari maksimum svojih mogućnosti, odnosno da ponudi najbolju predstavu, odnosno da bude uspješan.
|
|
Autor Anđelko Botica
|
|
Petak, 31 Srpanj 2009 00:01 |
|
 Sport je važna ljudska aktivnost. Garancija je zdravijeg životnog stila, potiče fizički i psihički razvoj i u nekoj mjeri je zaštita od negativnih utjecaja društva (droge, kriminala). Zbog toga roditelji svoju djecu usmjeravaju u sport. Samoj djeci i mladima on omogućava zanimljiva putovanja, sklapanje prijateljstava i zabavu.
Nadalje, tu je i njihova motivacija da uče nove i unaprijede već usvojene sportske vještine, te da uživaju u izazovu sportskog nadmetanja. Ipak, sami smo svjedoci da mladi ne ustraju uvijek u sportu, a najčešći razlog je taj što se prenaglašava pobjeđivanje, više pažnje posvećuju se u tom trenutku sposobnijima, ostali se osjećaju zanemareno i zapostavljeno, čak i neuspješno, te odustaju od sporta. Takvo naglašavanje uspjeha povećava napetost, anksioznost i stres kod djece, često tako velik da se djeca ne znaju nositi s njime, pa je i to razlog odustajanju. Oni koji pak ostanu u sportu, mogu već vrlo rano razviti neadekvatne načine kako se nositi sa svim tim simptomima, koji ih mogu pratiti do kraja sportske karijere i umanjiti užitak bavljenja sportom. |
|
Više...
|
|
